Skip to content. | Skip to navigation

Personal tools

Navigation

You are here: Home / ŠTA? / Sem Šepard - Onaj iznutra (roman)

Čitaj

11. 01. 2020. u 12:30h Beograd, Srbija

Sem Šepard - Onaj iznutra (roman)

Šepard S., Onaj iznutra, Geopoetika, Beograd, 2019.

Sem Šepard - Onaj iznutra (ILUSTRACIJA)

 

Razmišljam o Nabokovljevom odgovoru na pitanje zbog čega piše – zbog estetskog blaženstva -  samo toliko – estetskog blaženstva.

 

Sem Šepard je čuveni glumac, priznati pisac drama (54 je napisao), romana i pripovedaka. Ovo je njegovo poslednje delo. Delimično je verovatno autobiografsko, a delimično fikcija, nije čitaocu dato da razluči šta je šta. Glavni junak je pisac i glumac. Paralelno teče radnje iz vremena kada je imao trinaest godina i oca koji je bio u njegovim sadašnjim godinama. Negde je to na granici između severa i zapada američke nedođije. Otac je trenutno fizički radnik, prava američka priča. Prepliću se sećanja na očevu ljubavnicu Felisiti od petnaest godina kojoj ni sam ne odoli i odnos prema njegovoj trenutnoj intimnoj prijateljici, koja ima dvadeset godina, Ucenjivačici. Ona je snimila njihove lascivne  telefonske razgovore i želi da joj on omogući da od toga napravi i objavi knjigu, pa tako stekne slavu. Deca su odrasla i negde daleko, žena sa kojom je dugo živeo je otišla pre dve godine. More ga snovi, napada ga Sukub, onostrano biće, davi ga, sanja smanjeni leš svoga oca. Otera Ucenjivačicu jer mu treba mira da čita i piše, ali se plaši da su godine u pitanju, nekada je mogao da se skoncentriše u najvećoj gužvi i galami. Deo romana je na snimanju nekog filma, način na koji se uživljava u ulogu i šokiranje ekipe mladom Ucenjivačicom. Dijalozi su kratki i uzbudljivi. Kraj je neočekivan.

Iako sam bio uzdrman, nastavio sam i dalje sa svojim poslovima. Ruke su mi se tresle. Držao sam sve u sebi i odolevao onom osećaju koji ume da se javi u usamljenosti – da sve moraš da izbaciš napolje.

Bile su to pedesete – Ajzenhauer je gradio svoje autoputeve. Amerika je izašla na bleštavo osvetljenu novu ulicu. Osvetljenu električnim svetlom! Veliki rat se završio. Muškarci su se vraćali kućama. Žene su širile ruke.

Sakupio sam hrabrost da je pitam zbog čega njeno lice uvek izgleda tako prazno. Rekla mi je da ne zna koji izraz da odabere, jer ne razume druge ljude. Pitao sam je zašto ih  ne razume pa mi je rekla da oduvek ima taj osećaj kao da živi nečiji tuđ životu i da joj deluje kako su ljudi sasvim izvan njega. Odvojeni. Pitao sam je ko bi to mogao biti, ko to živi njen život umesto njen, i ona mi je objasnila da ne zna kako se to desilo, ali da je to neko njenih godina i žensko, ali da ona ne zna njeno ime. Pitao sam je da li vidi šta je ispred nje: ima li neku ideju o tome šta joj budućnost donosi. Rekla mi je  ne, nije o tom reč, ne vidi ona budućnost. Reč je o tome da njena iskustva ne pripadaju njoj. Pripadala su nekome drugom.

U svakom slučaju, moj plan je bio da pažljivo izgradim lik, kap po kap, u smislu taloženja – na način na koji se to ponekad dogodi sa čašom rečne vode kad se slegne pre nego što je ispijemo hladnu. Naravno da se tako nešto nije desilo. Nije u tome bilo ničeg „pažljivog“. Šta li sam mislio.

„Počelo je novo doba – prazno, trezveno, bez radosti, poput lista bele hartije.“ ( Bruno Šulc, pošto je izgubio sestru, na moru, tokom njenog puta u Ameriku. )   

 

Vesna Šejić