Marko Tomaš - Nemoj me buditi (roman)

Grčevito držanje za svetlost i život nije ništa drugo do jedna od manifestacija straha.

Marko Tomaš nam je već dobro poznat kao pesnik koji je privukao pažnju publike. „Nemoj me buditi“ je njegov roman prvenac. Kompozicija romana je dramska, sa pet činova i epilogom: Visoki prozor, Porota, Mrtvi imaju istu kožu, Noćni vlak, Samotno mjesto i napeta je iako se naoko ništa ne događa. Glavnom junaku pisac daje svoje ima, ali talentovan pisac nikada ne napiše autobiografiju, uvek ga dar povuče da uskladi nesklad života. Upečatljivi su opisi duševnih i fizičkih stanja, panika, mučnina koja onda izaziva i gađenje prema svemu što je oko njega. Junak pokušava da stekne mir u pelinkovcu i pivu, ali došlo se do tog stanja da ništa ne pomaže. Snovi se prepliću sa musavom javom i više nema snalaženja šta je stvarnost. U ratu je izgubljena porodica: otac, majka, sestra, akter drame je pobegao od rata u neki svet gde nije našao mir, ni svoje meto. To su povodi za stanje u kome se junak nalazi, ali u romanu je prošlost data samo u jednom snu i nekoliko napomena. Novinar je i nekako obavlja svoj mrski posao jer se svega plaši, pa i toga da postane klošar. Nasuprot njegovom iskrenom monologu i samoanalizi je tekst dnevnika junakinje o čijem sudskom slučaju piše tekst, a posle sudskog procesa koji po dužnosti prati. Dnevnik je zbir samozavaravanja, laži, ponavljanja i time se pojačava autentičnost monologa našeg junaka. Za sada nam se čini najubedljiviji roman sa posledicama rata, sa junakom koji nije bio ratnik; politika ga ne interesuje, samo je se gadi i vesti takođe, kao loše muzike. 

Ionako sam se osjećao besmisleno. To što se osjećam fizički loše nije me pretjerano uznemiravalo. Dapače, nekako se sve uklapalo. Bio sam potpun i pun gađenja prema svijetu. Što se mene tiče , bio sam spreman na sve i istovremeno nezainteresiran za bilo šta. Ideal suvremenog čovjeka.

...

Vozio sam kroz dolinu rijeke. S obje strane ceste dizala su se prijeteća tamna brda. Na ovu dolinu, sunčeve zrake su padale kao da dopiru kroz rolete. Uske trake svjetlosti rezale su malu udolinu i podnožja brda. Ličile su na ožiljke na licu nakon nevještog brijanja. Na tamnoj koži prirode bila je to roskasta tek zarasla koža.

 ...

Govori na rubu dernjave. Autoritativno. Baš zato što je vjerojatno svjestan da ga nitko ne šljivi. Nitko ga ne doživljava. Zato nije vođa, nije šef, motivator. On je oficir. Kao i gomila drugih frustriranih mamlaza. Tako se ponašaju i tako govore. Vječno su uplašeni da će ih nadređeni ukoriti. Onda se iživljavaju nad onima koji su igrom slučaja nižerangirani u odnosu na njih. To je moj urednik.

 ...

Malo gdje su ljudi toliko glupavo gordi kao u običnom supermarketu. Kllize uglačanim podovima kao labudovi rijekom, glave su im podignute visoko jer oni su vrhunac ljudske evolucije – potrošači.

 ...

Ne kužim kako svijet funkcionira. Više ne razumijem ni vlastito tijelo i signale koje mi šalje. Ni ono kao da nije moje, kao da sam ga neselio poput odijela kupljenog na sniženju. Sve češće živimo u neskladu.

Vesna Šejić