Marko Tomaš - Skratimo priču za glavu (poezija)

Upropastili su me za svakodnevnu ljubav.

…

Iz zatvora se čula pjesma/ a na slobodi tišina, muk.

…

Ljubavnici stoje nijemi/ kao da poziraju za obiteljsku grobnicu.

…

Trebam svoju radost za nova poniženja.

Uvek ponovo u istoriji naše poezije se peva i posle rata, neki sa setom, revolucionarnim zanosom, nacionalnom ljutinom kao Crnjanski, a sada, i ovde Marko Tomaš u zbirci Skratimo priču za glavu - sa gađenjem. Ova zbirka se može čitati kao drama u stihu pa bi ciklusi bili činovi. Predugo sam već u nekom tamnom kutu/ do kojeg ne znam objasniti put/ sebi izvan domašaja, začuđen, bez plana. Gubi ulicu odrastanja jer u njoj vladaju duhovi nestalih i tišina. Ni grad više nije njegov, sem pijace sa napuklim slasnim plodovima. Živi umesto prijatelja koji su nestali. Ljubav prima sa rezervom i saznanjem o neverstvu. Nedovoljno je spreman za običan život, više i ne pije: ne želim postati nitko/ koga bi netko poput tebe/ mogao ostaviti/ jedne vlažne noći/ nalik ovoj/ u kojoj se spremam uništiti. Rat je bio grozan: Nedostaju mi njihovi diktatori./ Naši pokolji nemaju stila./ Našim teritorijalnim pretenzijama/ manjka grandioznosti./ Naši su ratovi neobjavljeni./ Naš mir je sit i preventivno naoružan. Ljubav je složeno osećanje u koje on unosi svoju skepsu, ranjivost: to je bila ta ljubav./ Ona koja ubija./ Daleka, duboko u nama, neizrečena./ Ona zbog kakve se bježi./ U ratove, u kuhinju, u suze. Ona ima srebrnu kožu, on je osvaja svojim bajkama, strašću, ali beži pre nego ga ona zamrzi, pre nego sve postane obično: Znam da nikad nećeš shvatiti kako to ide/ ali otišao sam jer nisam imao kud. On zna da: Ljudi koje sam nekada znao/ užasnuti sjede/ u neotplaćenim stanovima/ i krive jedni druge za odlaganje života/ ali više se ne zaljubljuju. Tako se kroz osećanja susrećemo sa socijalom, politikom u trećem planu i kao slučajno. Smrt je opšta tema poezije, i ovde: Sve brzo prođe/ sezona trešanja i mladosti/ i parkovi brzo postanu/ zadnje adrese/ kada ih zasade leševima. Zato napiše: Kad god sam petljao s ljubavlju/ stvarao sam nesnošljivost./ Ljubav treba protjerati iz pjesama. Ali će biti još stihova u ovoj zbirci o pravdanju i poricanju ljubavi, naročito kad je nostalgija tema: nigdje se ne može tako voljeti/ kao u svome gradu/ jer nigdje nismo toliko sami/ kao  među svojima. Pardoks je deo poricanja, skraćeni izraz. Kada opisuje neku tamo tuđu ljubav: Vaša ljubav postoji samo kad niste u istoj sobi…U tebi više ni pobune ni glazbe/ ni ponedeljka za tebe. U pesmama ima sumraka, kiša, parkova, ulica kojima luta noću, želi oblak nad krevetom koji će se pretvoriti u kišu, a onda vidi svoj grob i izniklo neko rastinje na njemu. Vjetrovi će biti blagi./ Zauvijek ćemo sanjati ljepši svijet./ Nećemo raditi ništa drugo. Rezignacija i gađenje preovladava kao osnovno osećanje. Nema me danas ni u čemu/ iako me mnogi pozdravljaju. Iako se miri, odlučuje: Radije ću umrijeti od metka/ nego od dosade./ Ozbiljni ljudi upropastit će svijet. Pristaje na ustaljen tok: Puno je čamotinje koju treba odživjeti./ Puno se toga beznadno ponavlja./ Bit će sigurno novih radosnih trenutaka/ ali ne treba zbog toga mijenjati navike/ niti podizati revoluciju.

Nema za mene/ mjesta pod  mjesečinom/ ni mira ni primirja.

…

Velike ambicije malih ljudi/ na čelu kolone/ a srce na pola koplja.

…

Živim u gradu, iznad mirne ulice,/ na prolaznike ne padaju dimnjaci/ klaviri ni samoubojice/ samo prašina koja pluta/ snopovima svjetlosti.

Vesna Šejić