Skip to content. | Skip to navigation

Personal tools

Navigation

You are here: Home / ŠTA? / Sorž Šalandon - Zanimanje oca (roman)

Čitaj

01. 06. 2020. u 16:00h Beograd, Srbija

Sorž Šalandon - Zanimanje oca (roman)

Šalandon S., Zanimanje oca, Geopoetika, Beograd, 2019.

Sorž Šalandon - Zanimanje oca (ilustracija)

 

Svi oni idiotluci Pokreta otpora da bismo se zatekli s nacističkim orlom na našem novcu.

 

Zanimanje oca roman Sorža Šalandona počinje i završava obredom očevog pogreba. Andre nam priča svoju životnu priču, ili odrastanje sa čovekom koji je u sukobu sa svetom, nasilan, lud, lažljivac, čovek koji ne može da sagleda stvarnost. Početak romana je vladavina De Gola u Francuskoj, gubitak kolonija, proterivanje Francuza iz Alžira, pokret desničara i neuspeo atentat na predsednika. Otac je nezaposlen, u školi je teško zapisati zanimanje oca, uobražava da je važan i da će ponovni atentat zavisiti od njega. Majka radi, ali je glupača, jadnica, ona ništa ne razume i tome slično. Opsednut je da ga progone, a sam progoni sina i ženu. Sina batina, vređa, ne da mu da spava, drži ga noću zaključanog u ormanu da kleči i drži se na laktovima, iscrpljuje ga glađu. Dete ima astmu, davi se od straha, loš je đak, što izaziva nova batinjanja. Majka ne diže glas, preklinje kada zlostavljanje krene predaleko. A Andre ipak želi da mu se divi, da mu veruje, da izazove ponos u ocu. Sam mašta o atentatu. Nalazi svog vojnika u doseljeniku iz Alžira, školskom drugu, laže, obećava, traži poslušnost. Tek tada shvata postepeno da sa ocem nešto nije uredu. Svako poglavlje je obeleženo datumima dešavanja. Kada je imao dvadeset godina proteraju ga iz stana. Završio je likovnu umetnost, oženio se, postao restaurator, sada njegov sin u školi može da zapiše da mu je otac slikar na bolesnim slikama. Rasterećenje je doživeo tek kada je otac potpuno poludeo, go na ulici počeo da mlati prolaznike, stigao do psihijatrije, i mogao je tek tada da psihijatru opiše svoje mračno detinjstvo. Nakon toga majka ga je pitala zašto je to sve rekao, zar nije bio srećno dete. Otac je bio u ratu i možda je to post-traumatski stres, ali još nikad tako dramatično opisan kroz odrastanje sina, kao u ovom romanu.

 

Zato što si povratnik, pje-noar. Zato što dolaziš iz Orana i zato što si gnevan. Zato što vam je De Gol oduzeo sve, tebi i tvojoj porodici. Zato što je tvoj otac zapalio svoju gvožđaru, a i tvoju odeću, tvoje igračke. Zato što si Sicilijanac, a jedan Sicilijanac ne zaboravlja ništa. On se sveti.

Otac je izvadio sijalicu iz moje lampe pred kreveta. Bio sam kažnjen. Zabranio mi je da čitam. Odlučio sam da ostanem budan do nove godine.

Luka će otići u dom zauvek, vrlo daleko odavde. Ne u zatvor, u dom. Dom, to nije ništa. To nije strašno. Spavaće u spavaonici sa svojim drugarima, očevi neće dolaziti da nas bude, ni da nas biju. Taj Luka skoro da ima sreće.

Te smo večeri bili za stolom, otac, majka i ja. Otkako sam mu plaćao stanarinu, brojao je kriške hleba. A tokom dana zavrtao je radijator u mojoj sobi. Zvao me je „nesposobnjaković“. Imam maturu, ništa više. Ni zlatne medalje u džudou, ni lekar nisam, ni maršal Francuske, nego dekorater nameštaja. Radnik, govorio je.

Terao me je da plaćam za ono što nisam bio.

 

Vesna Šejić