Živojin Rakočević – Glad (poezija)

Otac mi je ostavio riječi:

Gladuj za slobodom kad je najviše bude,

vjeruj u riječ posle koje život smisla nema.

…

Pomiješane oči dva naroda,

vide jedino noć.

…

Iz kolijevke, sa kostreti,

iz prve zore i crvene magle,

sa potrošenih života i zaludnih snova,

sini jarko sunce sa Kosova

Nekada je pesnik iz naroda opevao u svojoj manastirskoj keliji, ili u hladne mračne noći kraj kućnog ognjišta, oklopne vitezove koji pođoše u pobedu, ili smrt ako je suđeno, da odbrane čast i dvor, pa i narod. Danas je Živojinu Rakočeviću pao teret da pesmom spašava od zaborava narod i njegov zabranjeni jezik. Poetika zbirke poezije Glad ide u dubinu vremena od rajske jabuke, preko Olivere koju je majka Milica dala u Turčinov harem da spase tron, vlast, pa i narod. Glad je simbol od fizičke gladi u nerodna vremena koja je onda formirala duh naroda, nema praštanja, mora se živeti sa nožem da bi se opstalo, do gladi za slobodom, dostojanstvom da se odbarani ognjište i grobovi. Glad za zlatom koji je đavolovom magijom zaveo da se ode od roda, zaboravi poreklo. Rađa se zao i dobar nakot. Svet se u zlo pretvara i počinje bežanija. A onda nema ko da zaštiti dete da ga ne ubiju kad proba prve trešnje. Majka na pragu sačeka dva sina koji su pošli u setvu, a doneli su joj ih u najlon kesama. Složena je priča o porazima, i ne koristi kleti one koji ti uzimaju ognjište, oni su od satane, mora se videti koren poraza kod sebe. A pesme su kletve, pomeni, biblijske nabrajalice zla i bežanije, balade. U baladi monah Kirilo legne na zemlju pred kolonu izbeglica i kune:

Koji truplo ovo zaobiđe,

hiljadu očiju imao,

nijedno dobro da ne vidi,

za svaku mu kost

druga ruka grob kopala.

Krvavo kamenje kojim su ga gađali sveštenik, otac Miroslav je krštavao i slagao. Kada su mu kuću spalili i njega ubili od kamenja se crkva sazidala: Danas kad otac nije tu,/ mi ulazimo u njegovo toplo srce. I nije sve kletva ima i himni majci i ocu. Kada grad ubije majku u zle i gladne godine:

Moja majka je jedina biljka u polju,

i ako dogodine nikne,

mirno ćemo slaviti Boga,

opominjući se potopa.

Kao u strašnim bajkama, koje Vuk nije sakupljao jer nisu ni za jedno vreme. I ne samo u ovoj pesmi, u nizu se pojavljuju elementi potopne bajke. Tako Baka Jagoda u koju ulaze pčele misleći da je košnica, pa i njene opomene su zloslutne. Nema se šta dobro reći. Otac se ili ubije ili ode, a onda se temelji kuće razgrađuju. Nema opraštanja kad ti zlo čine:

Osvetnik je srećno srce psa,

ne mogu ti kolijevke ostaviti,

ne mogu zbog tebe,

krvavo sam žedan jer ubio si ljudskog psa,

gladnog i u verigama.

Ovo nije poezija koju je užitak čitati, ne spava se lako posle nje. Zato nije u čitankama jer budi misao, svest i savest, a tako je lako sve zaboravljati, ne čuti kletvu i upoznati običaje narodne kad grade kuću, a od zla kroz vekove se učili. Tako je lako uspavati buduća pokolenja da ne postanu oprezni i ne propreme se za buduća zla.

Dok je svijet bio na okup,

to je bio jedini ključ u selu,

Kad smo sami otvorili kovčeg

i prvi put, na ukopnoj košulji, vidjeli zlato,

pojela nas je glad i svijet je bio naš.

Danas je u kovčegu brašno

I hljeb se sam mijesi.

Nema ko da ga jede,

jede on nas, naduvene od slobode.

I teško je sažetije reći sudbinu naroda i njegovu tragediju.

Vesna Šejić